Pljenidba prava korisnika na davanje: uslovi i uloga trećeg dužnika

§ 5 PSG-a određuje ko je korisnik. To je u pravilu osoba označena u osnivačkom aktu. Ako osoba nije označena, korisnika utvrđuje tijelo koje je odredio osnivač ili, ako takvo tijelo ne postoji, uprava fondacije. Ovo utvrđivanje samo po sebi još ne znači da fondacija duguje konkretnu isplatu.

Pravo na davanje može proizlaziti iz osnivačkog akta, valjane odluke nadležnog organa ili iz oba osnova. Osnov, korisnik, iznos i po potrebi dospijeće moraju biti dovoljno jasni. Odredba koja samo dopušta kasniju odluku prema slobodnoj procjeni ne stvara automatski odmah izvršivo novčano potraživanje.

Tema prava korisnika na informacije odnosi se na drugo pitanje. Informacije i uvid prema § 30 PSG-a nisu pravo na isplatu i ne mogu se plijeniti bez posebne provjere.

Pljenidba potraživanja pretpostavlja potraživanje dužnika prema trećem licu. Prema § 294 EO-a, sud trećem dužniku zabranjuje da plaća izvršnom dužniku. Istovremeno se izvršnom dužniku zabranjuje raspolaganje potraživanjem, a povjerilac stiče založno pravo na tom potraživanju.

Kod prava na davanje privatna fondacija može biti treći dužnik. Prijedlog za izvršenje mora označiti konkretno potraživanje. Samo pozivanje na status korisnika ili na neodređenu želju za isplatom nije dovoljno za opis predmeta izvršenja.

Da li je pravo nastalo zavisi od osnivačkog akta i odluke organa. Valjana odluka o davanju može konkretizovati pravo. Uslov, zadržana provjera likvidnosti ili još otvorena procjena mogu pokazati da dospjelo potraživanje još ne postoji.

Članak o davanju, odluci i dokazu isplate objašnjava osnovne elemente pouzdane odluke. Za izvršenje treba dodatno provjeriti da li je iz te odluke nastalo izvršivo pravo.

Ako se privatnoj fondaciji kao mogućem trećem dužniku dostavi zabrana plaćanja i raspolaganja, fondacija ne smije jednostavno isplatiti korisnika. Mora provjeriti da li i u kom obimu označeno potraživanje postoji. To je odvojeno od interne odluke fondacije da izvrši davanje.

Zabrana plaćanja nije priznanje da potraživanje postoji. Ako su osnov, iznos, dospijeće ili identitet sporni, izjava trećeg dužnika mora tačno prikazati stvarno stanje. Netačna izjava može imati procesne posljedice.

Treba poštovati i § 17 stav 2 PSG-a. Uprava smije vršiti davanja samo ako se time ne umanjuju zahtjevi povjerilaca fondacije. Ta odredba štiti povjerioce fondacije, ali ne odgovara na pitanje može li lični povjerilac korisnika plijeniti njegovo već nastalo pravo.

Članak o utvrđivanju korisnika i dokumentaciji obrađuje prethodno pitanje statusa. Nakon toga treba provjeriti osnov prava, stanje isplate i dostavu sudske zabrane.

Osnivački akt može osobi dati položaj iz kojeg kasnije mogu uslijediti davanja. To je ekonomski važno, ali ne mora biti sadašnje novčano potraživanje. Ako organ još slobodno odlučuje o povodu, iznosu i vremenu, pozicija možda nije dovoljno određena za izvršenje.

Kod ponavljanih davanja svaki period treba posebno provjeriti. Davanje utvrđeno aktom ili odlukom može se razlikovati od dobrovoljne odluke za kasniji period. Prethodna isplata ne dokazuje automatski sva buduća davanja.

Posebno su važni uslovi. Isplata može zavisiti od događaja, dostave dokumenata ili dopuštene provjere likvidnosti. Ti uslovi moraju ostati vidljivi u prijedlogu i izjavi trećeg dužnika.

Alat prve provjere prava korisnika na informacije može pokazati koji dokumenti nedostaju, ali ne zamjenjuje pregled konkretnog osnivačkog akta.

Spis povjerioca treba sadržati izvršnu ispravu, aktuelni obračun duga i dokumente koji identifikuju korisnika. Za provjeru prava potrebni su važeći osnivački akt, izmjene, odluke o utvrđivanju, odluke o davanju i dogovori o plaćanju.

Privatna fondacija dodatno treba aktuelni izvod iz registra, pravila zastupanja, zapisnike nadležnog organa, dokaze o plaćanju i dokumente o dostavi. Kod ponavljanih davanja treba izričito navesti period na koji se navodno pravo odnosi.

Potpuna dokumentacija pomaže razlikovati zahtjev za informacijama od prava na isplatu. § 30 PSG-a daje korisnicima informacije i uvid u određene dokumente. Iz toga ne slijedi da svaki traženi dokument ima novčanu vrijednost ili da se može plijeniti kao potraživanje.

Ako se verzije akta razlikuju, prije izvršenja treba proučiti osnivački i dopunski akt. Pogrešna verzija može usmjeriti prijedlog na pogrešan predmet izvršenja.

Prva greška je izjednačavanje statusa korisnika s pravom na isplatu. § 5 PSG-a odgovara na pitanje statusa; za pljenidbu mora postojati i konkretno potraživanje prema fondaciji.

Druga greška je preširoko označavanje predmeta izvršenja. Ne mogu se automatski plijeniti sva buduća davanja ako iznos, period i događaj nastanka nisu odredivi.

Treća greška je zamjena trećeg dužnika. Lični povjerilac korisnika plijeni njegovo pravo. Povjerilac privatne fondacije ima potraživanje prema fondaciji i time ne postaje povjerilac korisnika.

Četvrta greška je shvatanje zabrane plaćanja kao priznanja. Dostava obavezuje fondaciju, ali ne dokazuje sama po sebi postojanje prava ni njegov iznos.

Peta greška je miješanje prava korisnika s pravima osnivača. Pravo korisnika na davanje i pravo osnivača na izmjenu ili opoziv različiti su predmeti izvršenja. Pristup povjerilaca pravima osnivača treba odvojeno provjeriti.