Razrješnica uprave privatne fondacije: učinak i granice

Razrješnica obično znači da ovlašteni organ ili osoba načelno odobrava rad uprave za određeni period. Njen pravni učinak ne određuje samo naslov dokumenta. Zajedno se moraju pročitati tekst, ovlaštenje, osnivački akt, dostupne informacije i konkretne činjenice.

Razrješnicu zato treba razlikovati od usvajanja godišnjih računa, saglasnosti za određeni pravni posao i izričitog odricanja od konkretnog zahtjeva. Te izjave mogu imati različite uslove i domet. Kratka rečenica u zapisniku ne odgovara automatski na sva ta pitanja.

Prvo treba utvrditi ko je dao izjavu i na kojem pravnom osnovu. Osnov može biti u osnivačkom aktu, pridržanom pravu izmjene ili saglasnosti, ovlaštenju organa ili sporazumu. Bez pouzdanog ovlaštenja odluka ne može neograničeno obavezati fondaciju.

Razrješnica ne zamjenjuje trajnu odgovornost organa. Uprava upravlja i zastupa privatnu fondaciju, brine o njenoj svrsi i mora poštovati osnivački akt. Te dužnosti proizlaze iz § 17 st. 1 PSG bez obzira na kasniju razrješnicu.

Prije procjene razrješnice treba u cijelosti pročitati važeći osnivački akt i eventualni dodatni akt. Oni mogu sadržati prava saglasnosti, prava izmjene, prava korisnika ili posebna pravila za imenovanje i razrješenje uprave. Razrješnica se ne smije procjenjivati iz jedne rečenice zapisnika.

Jednako je važno ko je dao izjavu. Osnivač, korisnik, savjetodavni organ ili drugi organ može postupati samo u granicama zakonskog i fondacijskog ovlaštenja. Sama ekonomska blizina fondaciji ne daje ovlaštenje da se odustane od zahtjeva koji pripada fondaciji.

Tekst bi trebao pokazati period, mjere uprave koje obuhvata i dokumente koji su bili predočeni. Što je formulacija općenitija, to pažljivije treba ispitati da li je uopće bila namjeravana konkretna pravna posljedica i da li ju je ovlaštenje pokrivalo.

§ 19 PSG uređuje naknadu članova uprave. Određivanje ili isplata naknade nije isto što i davanje razrješnice. Ni uredna isplata sama po sebi ne odobrava sve druge mjere uprave.

U odluci 6 Ob 14/24p Vrhovni sud je razmatrao razrješnicu u vezi s razrješenjem članova uprave privatne fondacije. Ostavio je otvorenim da li je takva konstrukcija dopuštena na osnovu pridržanog prava izmjene osnivačkog akta i da li može uticati na razrješenje prema § 27 st. 2 tač. 1 PSG. Ipak je naveo da bi takva izjava mogla obuhvatiti samo činjenice poznate ili nužno poznate osobi koja ju je dala u tom trenutku.

Informacijsko stanje na dan izjave je zato ključno. Ako su važni događaji prešućeni, netačno opisani ili samo djelimično objašnjeni, razrješnica se ne može bez daljnjeg tretirati kao odobrenje tih događaja. Kasnije otkrivanje nije samo novi datum; ono može ograničiti domet izjave.

Treba sačuvati tadašnje izvještaje, priloge, zapisnike, revizorske nalaze, e-mailove i naznake sukoba interesa. Nije važno samo koji su dokumenti formalno predati, nego koje je činjenice osoba koja je dala izjavu iz njih stvarno mogla prepoznati.

Razrješnica koja navodi rezerve ili otvorena pitanja procjenjuje se drugačije od izjave date nakon potpunog razjašnjenja. Otvorene provjere, tekući sporovi i poslovi koji još nisu konačno ocijenjeni trebaju biti jasno navedeni u odluci.

Prema § 29 PSG svaki član organa odgovara privatnoj fondaciji za štetu nastalu njegovom skrivljenom povredom dužnosti. Procjena odgovornosti zato mora obuhvatiti konkretnu dužnost, krivicu, štetu fondacije i uzročnu vezu. Sam nepovoljan poslovni rezultat nije dovoljan.

Razrješnica može biti dokaz o tada dostupnim informacijama i procjeni. Ona ne uklanja automatski svako pitanje iz provjere. Ako događaj nije bio objelodanjen, izjavu je dala neovlaštena osoba ili navodna šteta prelazi obuhvaćeni period, domet se mora posebno odrediti.

Nosilac zahtjeva prema § 29 PSG je privatna fondacija. To se razlikuje od lične štete korisnika, osnivača ili člana uprave. Unutrašnji spor o razrješnici zato sam ne odgovara na pitanje ima li fondacija vlastiti odštetni zahtjev.

Kod pripreme zahtjeva treba hronološki sačuvati izvorne dokumente: osnivački akt, materijale za odluku, zapisnike uprave, revizorske izvještaje, ugovore, dokaze o plaćanju i komunikaciju o razrješnici. Tako se tadašnje informacije odvajaju od kasnijih procjena.

§ 27 st. 2 PSG dopušta da sud razriješi člana organa fondacije kada to predviđa osnivački akt ili postoji važan razlog. Zakon posebno navodi grubu povredu dužnosti, nesposobnost za uredno izvršavanje zadataka i određene slučajeve insolventnosti ili neuspjele izvršbe.

Razrješnica i razrješenje zato ne postavljaju isto pitanje. Razrješnica može biti važna za procjenu poznatog događaja ili interesa učesnika. Ona ne završava automatski postupak razrješenja i ne zamjenjuje procjenu sadašnje sposobnosti organa da funkcioniše.

Vremenski razvoj i znanje uključenih osoba moraju se odvojiti. U odluci 6 Ob 14/24p Vrhovni sud se usmjerio na to da li je osoba koja je dala razrješnicu na dan izjave znala ili morala znati relevantne okolnosti. Opće pozivanje na kasnije otkrivanje nije dovoljno.

Ako se razrješenje želi spriječiti ili osporiti, odluka o razrješnici mora se razmotriti zajedno s trenutnim sastavom organa, navodnom povredom, osnivačkim aktom i funkcionisanjem fondacije. Sama razrješnica ne daje pouzdanu prognozu ishoda.